18° Tramontana
 Air temp. Wind direction
 01 m/s 63 % 
 Wind velocity Humidity 
 1015.4 hPa 20 °C 
 Pressure Sea temp. 
Exchange rate more 
   EUR 1 7.42 
   USD 1 6.63 
   GBP 1 8.52 
Currency converter
Web search
Search
Links
DHMZ
- JADROLINIJA
- SPLIT TOURS
A Journal From The Island of Svetac/St.Andrew
Nije lako stici do Sv. Andrije. Taj otok je pravi pucinski otok, 13 nm zapadno od Komize, od juga, preko zapada, do sjevera nudi pogled samo na more, tu i tamo ispresijecan Jabukom, Brusnikom.
Ekipa se skupila dijelom iz Zagreba, dijelom iz Splita i Makarske. Plan je bio uhvatiti trajekt za Vis u 9 sati, no zbog loseg vremena morali smo staviti gumenjak na prikolicu i sa njom u trajekt. Cijela operacija je malo potrajala i tek smo u 14 sati bili u trajektu za Vis.

Za turiste je to bio lijep suncan dan, neopterecen vrucinom jer je puhala svjeza tramuntana, ali za nas su bijele kreste valova znacile nemogucnost isplovljavanja iz Komize.

Vec smo par puta bili u Komizi, prelijepom ribarskom mjestu i uvijek smo uzivali, no ovaj put smo iz nje stalno gledali put mora i Sv. Andrije.

Docekao nas je mladi morski vuk, agilni i vrijedni Darko Zanki, jedan od bastinika i cuvara Sv. Andrije. Moze on na svako more, ali mi ne mozemo. Previse je opreme, one osjetljive, kojoj more smeta, a ima i nas osjetljivih na more.

Nista od odlaska. Odluka je pala, prenocit cemo u Komizi. Za svaki slucaj prekrcavamo opremo na kuter «Komiza» Darka Zankija, tako da smo spremni isploviti u svakom trenutku.

Sutimo i gledamo prema moru, dok turisti veselo vrckaju po Komizi. Mozda su ovako iscekivali i ribari sa Komize da im se more smiluje, da mogu otici na teski posao prehrane obitelji. Ipak je njima bilo neopisivo teze.

Dosao je i sljedeci dan, a Eol kao da se poigrava sa nama, taman malo stane, mi se poveselimo, a onda nas smiri bacajuci svom zestinom palmine grane. Dolazi i polako prolazi popodne drugog dana. Ni ne znamo tko je prvi primijetio da nema vise bijelih vrhova na valovima. Idemo, i Darko se slozio. Dio ekipe ide sa njim, onaj dio koji bolje podnosi more, jer voznja traje 2 sata, a mi ostali koji imamo vise zelucanog strahopostovanja idemo gumenjakom.

Tih sat vremena gumenjaka bilo je sat vremena tusiranja i svi smo mokri dosli do Povle boka, jedinog mjesta sa malim molicem na Sv.Andriji.

A onda su pocele padati u vodu sve moje predrasude o napustenom i zaboravljenom Sv. Andriji. Iz tri kuce na otoku spustaju se stari Zankiji, odusevljeno nas pozdravljaju, pomazu oko veza, daju savjete gdje i kako jer ipak oni najbolje poznaju ovaj skoj. I svi trce kao mladici iako su neki davno uhvatili sedamdesete. Znaju oni vec, tko smo i kad smo trebali doci i zasto nismo mogli prije. Imam osjecaj da im je drago vidjeti nas, jer smo broj stanovnika povecali tri puta. Njih je u tom trenutku bilo 6, a nas ce biti cak 12.

Nije proslo puno stize i elegantni kuter «Komiza». Odmah se bacamo na posao da nas ne uhvati noc. Pretovaramo stvari, kamere, tehniku, agregat, kompresor, gorivo, hranu, vodu. Nasa kuca je na najvisoj poziciji, na nekih 80 metara nad morem i treba odmah krenuti. Nismo sami. Mjestani nam odmah dovode magarca i pomazu oko prijevoza stvari. Na pola puta docekuje nas Ursa Zanki sa vodom i vinom, za okrjepu. Put nije toliko dug i tezak ali svejedno svi zastajemo na odmoristu.

Pogled koje nam se pruza ispod rogaca Darka Zankija nijedna kamera ne moze vjerno prenijeti. Tiha noc koja se spustila bez mjesecine je i pokazuje nam se Mlijecni put na nebu. Gradska djeca vjerojatno to nisu nikad uzivo vidjela. Uz obalu se tu i tamo cuje jecaj kaukala koji ostaje nadglasan udaranjem valova od obalu.

Sv. Andrija je nekako zaboravljen, preskocen otok, iskrivljen i skriven u sturim, nama dostupnim, podacima. Zbog toga svi stvaramo predrasude, ali one su se sve razbile kao valovi od stijene kad smo stupili na otok. Otok je ziv i zivi. Zankiji sa Svetog Andrije danas imaju prebivalista u Komizi, Splitu, Zagrebu i tko zna gdje, ali suhoparna birokratska statistika skriva podatak, da su svi oni na Sv. Andriji. Vezani su za svoje vinograde, za najbolje kapare na svijetu, za ribu. Dakle uvijek ce nekoga biti da vam uhvati cimu kada budete pristajali.

Cak su i price i legende skrivene dosljaku na Sv. Andriju. Steta, jer tako mali otok ima naziv gotovo za svaku siku, spilju, stijenu, puteljak, dol i vrh.

A Darko Zanki, nas domacin zna ih sve. Ujutro ce nas voditi na Jabuku, a Jabuka sama, taj kameni krnjatak ugaslog vulkana, koji da je u blizini veceg otoka mozda ni imena ne bi imao, na sebi ima desetke toponima.

Crna i strma, iz daljine nalik piramidi, Jabuka bas i nije bila omiljeno mjesto ribara. Cak i oni koje je uhvatilo nevrijeme spas nisu trazili na njoj vec na otvorenom moru, jer su znali da ih tu nece nitko traziti.

Kopneni dio iskrcava se na Jabuci trazeci endemsko bilje i crnu gustericu koju moramo snimiti. I dok se pentramo slobodnim stilom, jer Jabuka nema staza, brzo nam gumenjak postaje mala tockica. Traziti ne trebamo previse jer su gusterice manje bojazljive, nenavikle na covjeka. Vidjelo smo i par kukaca, ali svejedno nas iznenadjuje brojnost gusterice na kamenu cija obala nije duza od 700 metara.

Jedino smo smetali galebovima pravim gospodarima otoka, koji svojim «proizvodima» tu i tamo obijele crni vulkanski kamen.

Vracamo se doma, na Sv. Andriju. Nikad se prije nisam brze privikao na novo mjesto da bih ga odmah nazvao domom i zivio u skladu sa davno postavljenim pravilima. Sv. Andrija nema ni struju ni vodu, pri tom mislim na onu koja dodje kao tekovina civilizacije.

Plinska svjetiljka, plinski frizider, plinski spaher i kuhinja se uopce ne razlikuje od one u tzv. civilizaciji.

   

Voda mi je posebna prica, otok ima preko 40 gustirni, sto oko kuca, sto po poljima. Odnos prema vodi je onakav kakav bi svi trebali imati. Voda za pice je odlicna kisnica, voda za pranje je iz druge gustirne i kantama se nosi do WC-a. Da dobro ste procitali postoji WC, ali kada morate sami nositi vodu do spremnika koji puni spine, vodokotlic i tus, onda vise ne pustate da voda curi dok sapunate ruke ili trljate zube. A tek da vidite kako se sudje moze efikasno i dobro oprati sa par litara vode!

Na Sv. Andriji postoji civilizacija, ali ona u skladu sa prirodom i pravim covjekom potrebama, a to su Zankiji imali vremena nauciti u ovih 250 godina koliko su na otoku.

Dan nam je ispunjen poslom. Morski, ronilacki dio snima prekrasno podmorje jos uvijek bogato vrstama koje su na nekim mjestima iznenadjenje. Darko nam prica o ribolovnoj kulturi komizana, koji svoje more nikad nisu maltretirali kocaricama. Kada se zeli loviti onda se bacaju parangali, vrse. Svi postuju lovostaje i velicinu ribe i jastoga kojima je sezona tek pocela. Zato i imaju, ali sve cesce im se sjure «ribari» koji moraju brzo povratiti ulozeno i bar malo zaraditi…

Kopneni tim seta otokom i skuplja pricice o otoku i njegovim legendama. O njima cete vise vidjeti i cuti u seriji Hrvatsko podmorje, no muci nas sto necemo moci sve prikazati.

Do spilje koja je primila prve Zankije, vremenom su nicale i kuce. Spilja je danas kao dio prostora stanovanja, u njoj je 80-ak godina stara krusna pec. I danas se koristi kada zbog nevremena nitko ne moze pristati i donijeti kruh iz Komize. Danas tu zive Ecija i Jakov Zanki. Dijele zajednicki zivot i sudbinu vec 52 godine i jos uvijek idu u berbu kapara, koje konzerviraju uz pomoc kvasine. A kapari su samo za uporne i otporne berace. Njihova kiselina, koja ce se tek kvasinom izvuci, nagriza ruke koje ih beru i ciste. A za malu vrecicu treba dosta truda i volje, jer kapar raste iz kamena, nepristupacan je i skrt. Ali je ovaj sa Sv.Andrije spremljen po domacu nesto najbolje sto smo probali.

Mi smo brzo ostali bez kruha, a zbog loseg vremena spas iz Komize nece jos doci. Zato ce nam Ecija sutra ispeci kruh na starinski nacin i to moramo obavezno snimiti. Dami se ne broje godine, ali zivahna i vesela Ecija toliko je brza i okretna da je moramo usporavati da je kamera uhvati. I stalno ima razvucen osmijeh, ma tko kaze da je zivot tezak! Napravila nam je cak i tri peciva bas kao sto se nekad djeci radilo od tijesta koje pretece.

Morski tim snimio je spilju pod morem koja je proizvela veliko zanimanje Zankija. Navecer smo im organizirali ljetno kino. Znali su oni za tu spilju, znaju oni svaki kamencic, ali nisu je jos vidjeli iz mora. Sjeda se ispod rogaca i svi zure i mali LCD ekran kamere. Miro Andric pokusava rijecima opisati ulaze i prostorije pecine, ali stalno ga prekidaju zainteresirani Zankiji pitanjima o dubini, duzini i sirini. Drago je Miru jer ih je fascinirao njihovom spiljom. A nakon projekcije krenula je prica o zivotu, pojedinacne povijesti svakog Zankija koje su zanimljivije od filmskih hitova. Ostali bi mi dugo u noc no Zankiji se drze svojih regula. Treba lec da bi se rano ustalo!

Nazalost dosao je i dan odlaska. Imam osjecaj kao da odlazim od svoje kuce u svijet u neizvjesnost povratka na Sv. Andriju. Tu noc i nebo je proplakalo. Pala je dobra kisa i nadam se napunila gustirne ili bar onaj dio koji smo mi potrosili.
Necu vam pricati o oprostajnim gradelama i odlicnom vinu, tek za naznaku nisam se naspavao.

Ujutro su se svi skupili na mulu. Sutke tovarimo stvari, a cini mi se da je i njima zao sto idemo. Odlazimo, pozdravljamo se kao od svoje obitelji i dugo masemo jedni drugima dok nam pogled nije zaklonila kamena obala Svetog Andrije.

Puno toga ostalo je u ovom kratkom tekstu nezabiljezeno. Puno stvari jos vam nismo otkrili o Svetom Andriji, a neke niti necemo. To misticno iskustvo morate prozivjeti sami.

Dati cemo vam samo kratku uputu. Potrazite na komiskoj rivi Darka Zankija i njegovu ljepoticu «Komizu». Kod njega su kljucevi tajni, legendi i istinitih prica o Sv. Andriji.

autor: Hrvoje Vrdoljak

 
NIKA ADVENTURE TOURS - all rights reserved - design STUDIO E