25° Jugo-Široko
 Temp. zraka Smjer vjetra
 03 m/s 82 % 
 Brzina vjetra Vlažnost 
 1005.2 hPa 24 °C 
 Tlak zraka Tem. mora 
Tečajna lista proširi 
   EUR 1 7.40 
   USD 1 6.58 
   GBP 1 8.39 
Konvertor valuta
Pretraži Internet
Potraži
Pomoćni linkovi
DHMZ
- JADROLINIJA
- SPLIT TOURS
Pučinski otoci
LAKO IM JE OTIĆI, A TEŠKO SE VRATITI
AUTORICA: Josipa Vlahović, FOTOGRAFIJE: ŽELJKO CIKATIĆ PILA
JADRANSKI PUČINSKO OTOCI SVIJET SU ZA SEBE, UDALJEN I MISTIČAN, U VLASTI VJETROVA I VALOVA DEBELOGA MORA; IPAK, NEKIM SU LJUDIMA - OD ANTIKE DO DANAŠNJIH DANA - JEDINI NJIHOV 'DVOR', JEDINI PROSTOR NJIHOVE SLOBODE, ISPUNJENJA I LJEPOTE
Prema pučini
Palagruža, Sušac, Brusnik, Svetac... neostvareni su san mnogih ljudi koji vole more, a zvijezde kao da su htjele i posložile se te lijepe 2008. godine, pa se naš odavno sanjani san ostvario. Profesionalni skiper Željko Cikatić Pila poznaje većinu 'morskih ljudi' na Jadranu, pa je tako, jednog lijepog sunčanog jutra, na komiškoj rivi sreo Darka Zankija, vrsnog poznavatelja tog područja. Uz kavu i ćakulu, Pila se vrlo brzo ulovio na najljepšu 'ješku' na svijetu: Darko će nas svojim desetmetarskim drvenim kuterom provesti pučinskim otocima! Cijeli je svoj život Darko posvetio moru, od njega živi, njemu se daje - i u zimskim mjesecima, dok se 'normalan' svijet skriva u najtoplijim kutcima, on ribari otvorenim morem. Posljednjih godina osnovao je agenciju 'Nika Adventure Tours', pa je dio svog načina života preslikao u predivnu turističku ponudu - Darko, hvala ti na tome! Osim dvojice morskih vukova, na brodu se našla i jedna morska vučica - Josipa Vlahović, koju, iako je skiperica, vjetar nikada dotad nije odveo na spomenute otoke. Mirelu, Hvarkinju i umjetnicu koja živi od svojih kamenih mornara, nije trebalo nagovarati... i kompletna posada bila je tu, za snove spremna!

Sušac, uvala Trešjavac

Okupili smo se na otoku Visu, u Komiži, i dva dana čekali da se vrijeme smiri. Ponedjeljak je, konac desetog mjeseca, tri sata popodne, konačno partimo - rota je put Sušca. Čim smo se odlijepili od kraja, sve naše brige tamo su i ostale. Vrijeme taman, more taman! Put do Sušca kratili smo raspetljavanjem parangala, naravno uz bevandu i ćakulu kojom nas je barba upoznavao s otokom. Nas žene najviše je impresionirala priča o usamljenom pastiru Goranu, uz dvojicu svjetioničara, jedinom stanovniku otoka - čije je stanovništvo, u ne tako dalekoj prošlosti, brojalo i do 300 ljudi. Goranova janjetina među nautičarima nadaleko je poznata, ali mi smo ipak uspjeli odoljeti iskušenju! Približavajući se Sušcu, Darko nas je uvjeravao da je riječ o jednom otoku, a mi smo pomislili da smo, kao i naš kapetan, popili koji žmul previše: vidjeli smo dva! Ta optička varka rezultat je 'previda' relativno niskog prijevoja koji spaja južni dio otoka, na kojem se nalazi svjetionik, i viši sjeverni, s 239 metara visokim vrhom Sušac. Onako u noći, svjetionik i cijeli otok izgledali su pomalo sablasno - činilo se kao da dolazimo na otok na kraju svijeta. Usidrili smo brod, na pet metara dubine, u uvali Portić, najboljem zakloništu otoka. Tu, na samoj škrapi, podignuto je nekoliko lastovskih vrlo primitivnih baraka, jer - kako naš barba kaže - ti vrsni ribari trebaju sklonište da bi prespavali na suhom. Zbog ribljeg bogatstva u akvatoriju Sušca, u prošlosti sukobi među ribarima nisu bili rijetkost, pa je - mira radi - u uvali Portić boravak ljudi i brodica bio reguliran tako da su se istočnom stranom uvale koristili lastovski, a zapadnom viški ribari.

Sušac

Prošlo je osam sati, upoznali smo se s brodskom 'kuhinjom' i spremili nešto za pojesti. Dok smo večerali, ukazao nam se pastir na svojim Krilima Sušca, barci duljine svega 3 metra: bacio je mreže, kao i svake večeri, pa se uputio svom domu - te zatekao nas na sidru. Naravno, on i kapetan se znaju, pa su s boka broda proćakulali dvije-tri riječi, a onda je Pila 'izletio' s kamerom i 'škljocnuo' pastira dva puta, na što je ovaj ostao zatečen 'kao u crtanom'. On tu živi sa svojim miješanim stadom - nešto koza, nešto ovaca - a smatra se da upravo zahvaljujući njima, jer obrste prizemnu vegetaciju, na Sušcu nikada nije bilo požara. Proveli smo večer uz priče, karte i dobru 'zezanciju'. Buđenje je bilo oko sedam, jer nas duga nije htjela duže čekati. Nakon čaja i kroasana, dan je mogao početi... Kratkom šetnjom došli smo do pastirove kućice i najbogatijeg arheološkog nalazišta na otoku, ostataka rustične vile s cisternom i oštećene crkvice Sv. Marije, sagrađenih u razdoblju od 6. do 8. stoljeća. Prema arheološkim ostacima prvi znakovi života na tom otoku datiraju još iz mlađega kamenog doba. Put do svjetionika staza je za lijepu šetnju po otoku - nekih pola sata laganog hoda. Svugdje okolo uglavnom šikara, jer teško koje stablo može preživjeti silinu vjetrova koji gospodare ovim dijelom Jadrana. Svjetionik je prekrasan, uokolo strme litice, a gdje god se okreneš more… teško je opisati tu ljepotu! Izgrađen je 1878. godine, na najvišoj koti južnog dijela otoka, od blokova vapnenca iz bračkih kamenoloma, a od 2000. uređen je za prihvat turista. Odmah pod svjetionikom, u uvali Tršćavac, spomen-ploča podsjeća na tužnu sudbinu dvojice ronilaca, koji su sedamdesetih godina u tamošnjim dubinama ostavili živote. Podno klisura, uza sjevernu stranu otoka, ronjenjem kroz pećinu na 15-ak metara dubine, može se doći do morskog jezerca, a jedino relativno sigurno sidrište oko otoka su plitke uvučene uvale njegove jugoistočne strane.

Palagruža, Volići

U Portiću smo se 'rasfriškali' i oko podne krenuli put Palagruže. I opet je Eol na našoj strani, vrijeme perfektno, naša rota 270° i 23 nautičke milje mora ispred nas. Darko već priprema gradele, onako preko boka broda, a zaključak je vrlo jasan - nema ptice do prasice! Put nam uljepšavaju dvije poveće kornjače i sa svakim novim trenom ljepotica Palagruža (42°23'N, 16°15'E) postaje sve veća i veća.

Ugledali smo najjužniju točku hrvatskoga kopna, otočić Galijolu, koji s razlogom zovu grobljem brodova, pa prošli kroz prolaz Ždrilac između Male i Velike Palagruže. Na nekih 60-ak metara dubine bacili smo parangal, što ga je naravno 'nadija' kapetan Darko, te krenuli u obilazak arhipelaga. Južno, pred Malom Palagružom, hrid Baba povirila je malo iznad površine mora i kao da nam je zaželjela dobrodošlicu. Nisu baš svi bili te sreće! Prošli smo između Kamika od oštra i Kamika od tramuntane do Malog žala - najboljeg sidrišta po vjetrovima iz trećeg i četvrtog kvadranta, te do spilje Medvidne na Maloj Palagruži. Svaka škrapa, kamen, boje oduzimale su nam dah... poželjeli smo ostati duže, ali uskoro će noć, a još nas mnogo lijepih stvari čeka. Na sjeveroistočnoj strani Male Palagruže nalazi se, po Komižanima, najbolje zaklonište od nestabilnog juga, jer - ako 'zanevera' - Velo Žalo je odmah iza kantuna. Naime, komiški ribari su tu 'kraljevi ulica' - Palagruže, Sušca, Svetca, Brusnika, a i većega dijela pučinskog Jadrana. Jedan ribar, jedan brod... i plove po svakakvim vremenima, oko svih tih divljih škoja. A i barke su im prave 'škatule za sve'. Naša je u početku izgledala pomalo asketski, ali nije trebalo dugo da shvatimo kako je tu sve što čovjeku treba. Krenuli smo uza sjeveroistočnu stranu Velike Palagruže do Store Vloke, najboljeg sidrišta za stabilnog juga. Darko nam je ispričao da se s neke od obližnjih litica bacila žena nekog svjetioničara, u depresiji izazvanoj teškom samoćom, pa se od nemilog događaja žene rijetko susreću na svjetionicima. Tada smo prvi put ugledali tovara imenom Mercedes kako stoji na uzvisini, a Pila ga je naravno uhvatio okom svog objektiva. Prošao je on svoju školu i stekao uvjetni refleks, pa sada, kada čuje motor broda koji dolazi, hitrim trkom nestane u brdo - previše se toga prelomilo preko njegovih leđa. Prošli smo najzapadniju točku arhipelaga - hrid Volić, a na njoj tri kormorana, poziraju li poziraju. Na pučini su nam i dupini zaželjeli dobrodošlicu izvodeći svoj akrobatski ples, a upravo grčkoj riječi pelagos - koja znači pučina, otvoreno more - Palagruža i duguje svoje ime.

Palagruža

Jugozapadne litice Velike Palagruže strme su i slične onima na sjeverozapadnom dijelu, a nama je posebno privukla pozornost žičara koja se od svjetionika strmo spušta do mora. Mislim da joj spomenuti Mercedes duguje najveću zahvalnost. Doplovili smo do Velog žala, najsigurnijeg sidrišta, osim za juga, i jedne od najljepših šljunčanih plaža cijeloga Jadrana, pripremili 'armiže' te pomalo nestrpljivi krenuli po parangal. Kako se 'toća' samo dva sata, ulov nije bio velik, ali je ugor od dva kila pobudio dovoljno veselja na brodu. Približili smo se kraju i počeli 'lignjat', a mislim da se moja sreća - kada sam ulovila prvu - čula i do 101 metar visokog svjetionika. Pljesnula me po licu, kao da ni ona ne može vjerovati svojim očima. Krenulo nam je - prva, druga, treća... a onda je Mirela ulovila svoje prve pa dvije - reklo bi se 'prvo pa muško', i to blizanci! Naš nas je kapetan u tom žaru borbe jedva zaustavio, ali trebalo je znati kada je kraj - više nam ne treba. Te noći mi je postalo sasvim jasno zašto Palagružu zovu otokom među zvijezdama... Vratili smo se na već postavljene 'armiže', a to sidrenje je trebalo vidjeti: na 8 metara dubine naš barba baca sidro mačak i 12 metara što konopa, što lanca, baštun izgleda kao 'pasarela' na obližnju stijenu, ali Darko brigu ne briga, vidi se da je to njegov dvor.

Josipa Vlahović,
autorica teksta

Dok smo večeravali, odjednom smo začuli strašan zvuk - činilo se kao da se planina odvalila. Barba nam je objasnio da se taj, istočni dio Velog žala, zove Pod Forane, jer je, dvadesetih godina prošlog stoljeća, nekolicina hvarskih ribara, zajedno s barkom izvučenom na žalo, ostala pod sličnim odronom - ulogorili su se unatoč upozorenjima Komižana da nisu na sigurnom. Sutradan ujutro, naša Mirela Hvarkinja uputila se na isto mjesto ponesena ljepotom oblutaka, a i kao da su je vukli korijeni. Darko, onako mokar, na vrijeme ju je upozorio. Naime, tog jutra naše iskrcavanje na Palagružu više je sličilo onome na Normandiju: vjerojatno je neki tanker u prolazu stvorio - za potpune bonace - takve valove da su Darko i poveći gumenjak jedva iz te bitke izašli kao pobjednici. Krenuli smo u istraživanje otoka, dok je naš kapetan spremao brudet od ugora. Prva uzbrdica i prva klupica kućne radinosti: trebalo se malo odmoriti. Naši pogledi upijali su ljepotu grmlja mliječa, toliko karakterističnog za Palagružu, koje pogotovo u proljeće otoku daje predivnu žutu nijansu. Nažalost, endemsku Friedrichovu zečinu, koja se zadržala samo na nekim liticama, nismo uočili. Žito i čuvena sorta vinove loze - palagruzonka - nekad su uspijevali na sjevernim padinama otoka, ali kako na Palagruži nema prirodnih izvora vode, a kiša je prava rijetkost, više ih se ne može naći u tom kraju. Na svu sreću, Komižani su navrijeme palagruzonku presadili na svoj rodni otok. Puteljkom smo izašli na Popino polje, bogato arheološkim ostacima. Od kamenog doba do danas tu su se izmijenili Grci, Rimljani, Francuzi, Austrijanci, Talijani i drugi, a za prevlast na moru bogatu ribom borili su se ribari s otočja Tremiti, poluotoka Gargano, Komiže, Lastova i Hvara. Papa Aleksandar III. je 1177. godine, na putu iz Italije za Zadar, zbog olujnog vremena bio prisiljen potražiti utočište među komiškim ribarima, koji su u to vrijeme lovili oko Palagruže i boravili na njoj. U znak zahvale na dobrom prijemu, Komižanima je od toga dana dao ekskluzivno pravo ribarenja u vodama Palagruže.

   
Medvidina špilja

Stare grčke legende govore kako je Diomed, gonjen osvetom Afrodite, božice ljubavi koju je slučajno ranio pod Trojom, otplovio u Jadran i tamo proživio preostala svoja ljeta, te bio i pokopan na jednom od otoka, a ulomak zdjele iz 5. st. pr. n. e. daje naslutiti da je upravo Palagruža Diomedov otok. Upoznali smo glavnu 'facu' - slavnog Mercedesa, dvije endemske gušterice i skakavaca... na stotine. Puteljak do svjetionika je čudesan, kao da prolazi između jave i sna - i eto nas 'na vrhu svijeta', pred Njegovim Veličanstvom Svjetionikom. Darko nas je upozorio da svjetioničari, zauzeti svojim poslom, nisu baš gostoprimljivi, ali ne posjetiti svjetionik bilo bi isto kao doći u Rim i ne vidjeti Papu. Stoga smo, na svoju odgovornost, prošetali njihovim dvorom. Palagruški svjetionik je sagrađen 1875. godine i najveći je takav objekt na istočnoj strani Jadrana. Na sjevernom dijelu otoka je mala zaravan, koja se koristi i kao helidrom, a veliko značenje ima i meteorološka stanica, uspostavljena 1894. Naime, u tom dijelu Jadrana više je od trideset oluja godišnje, a vjetrovi najčešće tri puta na dan promijene smjer. Fotografirali smo svu tu ljepotu svijeta i spustili se natrag do Velog žala - nekadašnjega cilja komiške ribarske regate. Naime, nakon pucnja topa s komiške tvrđave, Komižani bi kretali falkušama put Palagruže - ponekad bi veslali i do 15 sati, a s povoljnim vjetrovima stizali i za 6, a onih četiri ili pet posada koje bi prve stigle, zauzimale su najbolja mjesta na Velom ili Malom žalu. Tamo bi ljudi boravili, sušili i krpili mreže, solili srdelu... te se, nakon dva do tri tjedna ribarenja, vraćali u stotinjak falkuša put Komiže, uvijek u ljetnim mjesecima. S Palagruže smo krenuli oko 11 sati, a kako je bura uskoro oslabila, plovidba je bila vrlo ugodna. Nas dvije smo legle na najljepši krevet na svijetu: na povišeni dio kuverte, odakle smo se svako malo okretale naravno, put Palagruže.

Brusnik, žalo

U sumrak smo stigli pred Medvidinu spilju na Biševu (42°58'N, 16°00'E); ulaz, tridesetak metara visok otvor u kamenoj klisuri, nije bilo lako prepoznati, ali nije ni bilo na nama da ga tražimo - jer barba je tu. Sišli smo u gumenjak te uplovili u glavnu, prostranu dvoranu, pa sedamdesetak metara dugim kanalom došli do maloga žala na kojem se nekoć odmarala morska medvjedica. Pila nam je objasnio da za jakoga juga valovi dolaze sve do tog žala - naravno, nešto je trebalo i izvaljati te oblutke. Oči su nam se polako privikle na polumrak, a mi smo svim osjetilima utonuli u taj mir. I opet tijelo i duša žele ostati duže, ali uskoro će noć i treba krenuti dalje. Uputili smo se prema zapadu, do Biševske luke, a Eleonorini sokoli, u svomu čarobnom letu, kao da su nam pokazivali put. U Biševsku luku, koja krije malo mjesto Porat, uplovili smo u noći, a osjećali smo se kao da uplovljavamo u New York. Svjetla civilizacije nešto su što smo već uspjeli zaboraviti... Privezali smo brod bokom uz malu rivu, a ispod kolumbe mislim da ni nokat nije mogao proći. Protegli smo noge, u malom restoranu pojeli 'fregulu' sira i popili rogačicu te se bacili na pripremanje palačinki. Pila je odlučio izravnati kosti, a nas troje - zaigrati na karte. Ulog je bio velik - tko izgubi, kupa se - a mislim da žar u našim očima da okupamo kapetana nije bilo teško primijetiti. Ipak smo, kao dvije žene na barbinom brodu, uspjele uvjerljivo izgubiti, ali nam je kupanje u ranu zoru, uz refule bure i starosjedioce koji su nas u čudu promatrali, učinilo dobro tijelu i duši. Moram ipak napomenuti da je Mirela 'lišo' prošla, jer je kavalir Pila odlučio poštedjeti njezinu krhku figuru.

Brusnička gušterica

Otok Biševo, premda samo 4 milje udaljen od Komiže, vjetar, morske struje, valovi - znaju biti visoki i 10 metara - potpuno odvajaju od ostatka svijeta, pa postaje sasvim jasno zašto ga svrstaju u pučinske otoke. Toga nam jutra bura u Biševskom kanalu nije dopustila da posjetimo glavnu turističku atrakciju otoka, Modru špilju, a u meni kao da je neki glas govorio: to je za turiste, a ne za avanturiste - jer Brusnik (43°00'N, 15°48'E) nas čeka!

Za nepuna dva sata plovidbe stigli smo do otoka koji je već izdaleka budio strahopoštovanje, ali i dječju radoznalost u nama. Zaobišli smo Seku od kalafata te se usidrili uz jugoistočnu stranu - a na naše iznenađenje, nismo bili sami: posade još dva broda pravile su nam društvo. Nije trebalo dugo da shvatimo da je Brusnik nešto totalno drukčije: kontrast sunčevog sjaja, tirkiznog mora i crnoga kamena čine ga u isto vrijeme magičnim i mističnim, a magičan sigurno i jest - naime, u njegovim stijenama visok je postotak željezne rudače, pa busola tu, kao i kod Jabuke, 'poludi'. Iskrcali smo se na 150 milijuna godina star otok i koračali po 'uljepšanim' ostacima stvrdnute lave. Naime, sve te crne stijene išarane su bijelim izmetom galebova kojih je tamo na tisuće, iako se naš barba zabrinuo, jer ih je ove godine vidio mnogo manje nego inače. Čini se da je sve više nautičara koji ga (ne zaslužujući tu ljepotu) pohode i bukom ruše prirodnu ravnotežu, a vjerojatno nije bez utjecaja ni silno množenje bezrazložno zakonom zaštićenih kormorana, koji galebovima otimaju sve značajniji dio hrane. Brusnik je, doduše, proglašen spomenikom prirode, ali malo ima koristi od toga; trebalo bi uvesti stroži režim njegove zaštite i kontrole te zaposliti osobu koja bi se zaista brinula o njemu, Svecu i Jabuci. Investicija teška jedne plaće i ovećega gumenjaka nije velika, a jednostavno ne postoji idealniji čovjek za takav posao od našega barbe. On taj kamen doživljava kao svoje kosti, a more kao svoju krv. Budući da je rodom s otoka Sveca, ovaj mu je akvatorij još od malena - dvor. Brusničkih crnih gušterica vidjeli smo na stotine, a znali smo da je to dobar znak, jer se još od starih vremena tvrdi da će se, kad se one zavuku među škrape - 'minjat vrime'. Mužjak duž boka ima pjege predivne tirkiznomodre boje, koje se iz daljega doimaju poput pruge. Ima tu i zečeva, dopremljenih prije nekoliko godina, najvjerojatnije iz nečijega hira, a najznačajniji predstavnik otočne flore je endemska brusnička zečina. Krenuli smo prema zapadnoj strani otoka, a odjednom se pred nama otvorio 'kanjon' isprepleten kamenim bazenima. Morska voda tu prodire na površinu, jer je dio otoka pod morem prošaran kanalima. Darko nam je objasnio da je riječ o jastožarama, bazenčićima u kojima su ribari držali jastoge, za vrijeme ribarenja u brusničkim vodama. Za jakog juga, koje u zimskim mjesecima zna puhati olujnom jačinom, ta udolina na otoku ispuni se morem, tvoreći tako od jednoga - dva odvojena otočića. Došli smo do zapadne plaže, od prekrasnih sivih oblutaka svih veličina. Tramuntana i valovi jačali su, brusnička pučina polako je počinjala pokazivati svoje divlje lice. Na plaži smo uočili nekoliko kamenih gomila, hvatišta koja su služila ribarima da pomoću 'paranaga' svoje barke izvuku na žalo. U moru je jedna hrid, koja uvalu dijeli na sjeverni dio - u kojem buja morski život - i južni, bez tragova ikakvog života, čak ni najmanjega morskog ježa… zanimljiv prirodni fenomen. Tramuntana je u jačanju, treba što prije 'partit'.

Sv. Andrija,
zora u uvali Mondanovi

Doplovili smo do uvale na jugoistočnoj strani Svetog Andrije (43°01'N, 15°44'E), 30 metara duboke Mundonove. To je 'akoštavanje' trebalo vidjeti: krmeni konop na jedan kraj, pramčani na bitvu na drugom kraju uvale - i brod je tu po svakom vremenu, osim po jakom jugu, kao u bazenu. Odmah iz daleka vidjelo se da je to divlji škoj. Visok 316 m, pošumljen borovima i hrastovinom, te obrastao autohtonom makijom, pomalo odaje prašumski ugođaj. Po sredini otoka, ispod samoga vrha, uočljiva je jedna poduža 'riga' - vinogradi je čine. Čim smo se usidrili, otišli smo baciti mreže, pripremili lignje, pa - bez obzira na refule bure - zaspali kao bebe. Ujutro smo se gumenjakom uputili u susjedni Pavlov bok, a Mirela i ja nismo uspjele odoljeti iskušenju - odmah smo se spojile s tim morem, iako ne udaljavajući se mnogo od kraja, jer nam je još odzvanjala Darkova priča kako je na udaljenosti od svega 5-6 metara od kraja tu vidio poveći primjerak morskoga psa sivonje. U moru - ogromne gromade kamena i betona: dijelovi nekoć izgrađenog pristana, što ga je vrlo brzo pobijedilo more, a jugo se nerijetko prelijeva i preko visokog lukobrana. Tu otočani ne bacaju sidra, niti privezuju barke, nego ih izvlače iz mora. Uputili smo se najprije do Donje, pa do Darkove, Gornje kuće. Naime, Zankijevi na ovom otoku žive već 250 godina i isključivi su njegovi vlasnici. Sveti Andrija bio je naseljen još u prapovijesti, a nakon Ilira - i njihove kraljice Teute - na njemu su živjeli Grci, Rimljani, benediktinci... Put do Teutine kule, na najistočnijemu brdskom grebenu, jedva je prohodan i teško uočljiv, ali su nas Darko i njegova mačeta, nakon 40-ak minuta hoda, doveli do cilja. Ponijeli smo sa sobom vrećicu zemlje i istresli je pod bedemom, jer - kako otočani vjeruju - tako će se ostaci utvrde, zahvaljujući potpori korijenja vegetacije, sačuvati od daljnjeg urušavanja. Nije Teuta bila ni luda, pogled s te visine je spektakularan, a ilirskoj je kraljici omogućavao da prati kretanje rimskih brodova - koje bi poslije njezina gusarska flota napadala i pljačkala, dok se Teuta navodno osobno 'brinula' o izabranim zarobljenim mornarima... kao svojim ljubavnicima. Bura je i dalje derala, a kako 'prozori nisu bili zatvoreni', pronašli smo zavjetrinu u jednom kantunu Teutine kuće i s guštom ispili po gutljaj nadaleko poznate Piline orahovice. Pogled na let Eleonorinog sokola, koji se uz najveću europsku vrstu sove - sovuljagu, odnosno jejinu - gnijezdi na Svecu, odveo me je tamo kamo sam odavno htjela otići: tu, na to mjesto, u tom trenu... i ama baš nigdje drugdje na cijelom svijetu.

Zbog olujne bure odustali smo od osvajanja Jabuke, ali smo se zato dokopali stijene s koje puca pogled čežnje na taj čudesni otok. Koliko god veliki i moćni bili, ipak smo tako mali i uvijek u rukama prirode. Taj zakon, na svu sreću, nitko nikada nije uspio, niti će uspjeti promijeniti. Spuštajući se - na moje veliko veselje - ni jednu od nekoliko vrsta neotrovnica koje tamo žive nismo susreli. Primijetili smo i da put nije označen, a Darko nema ni namjeru staviti markacije, jer da netko potaknut uređenom stazom zađe u gustiš pa nemarom zapali, ili na bilo koji način osakati njegov otok, ne bi to sebi nikada mogao oprostiti.

Sv. Andrija,
pogled s Krajicinog

Došli smo do kuće i još jedan 'težak' zadatak nas je čekao: dvije škarpine, poveća tabinja, palamida... i to s gradela, a sve na stolu ispod povećega stabla rogača. Nama dvjema vrag nije dao mira dok se nismo popele na to drvo i - moram priznati - lijepo je bilo probuditi dijete koje čuči u svima nama. Pala je noć, a barba nam je ispunio još jednu želju: ustupio nam je najljepšu sobu, onu s leptirićima, a pogled na zvijezde, mjesec, more koje se srebrnasto bljeska i munje tamo negdje daleko na pučini... pretvorili su je u nezaboravnu. Sa sutrašnjim danom trebalo je 'partit', koliko god tužni bili, znali smo da ćemo se vratiti. Brod smo našli na istomu mjestu. Sjeverozapadnjak je napunio naša jedra... rota put Komiže. U meni sve ispremiješano: tuga i sreća, sva ljepota ovoga svijeta. Možda taj osjećaj nabolje ocrtava onih nekoliko riječi koje smo napisali našemu barbi: '... Lipo je bilo uć u tvoj život na par dana, teško je iz njega izić…'
Jabuku nismo uspjeli osvojiti, a ni okupati našeg kapetana - prema tome, vratit ćemo se! U Komižu smo uplovili u suton, a tada sam po prvi put to mjesto doživjela na potpuno drukčiji način: osjećala sam se kao komiški ribar koji se, uvijek drukčiji, vraća s dalekih mora. Sjeli smo na rivu i uz ribolovačku ćakulu s 'fetivim' Ivom Rećinom zaključili naše putovanje. Prelijepo je bilo!

tekst je objavljen u časopisu
Yachts

 
NIKA ADVENTURE TOURS - sva prava pridržana - design STUDIO E