32° Jugo-oštro
 Temp. zraka Smjer vjetra
 02 m/s 44 % 
 Brzina vjetra Vlažnost 
 1015.0 hPa 25 °C 
 Tlak zraka Tem. mora 
Tečajna lista proširi 
   EUR 1 7.38 
   USD 1 6.30 
   GBP 1 8.12 
Konvertor valuta
Pretraži Internet
Potraži
Pomoćni linkovi
DHMZ
- JADROLINIJA
- SPLIT TOURS
Dnevnički zapisi sa Sv. Andrije
Nije lako stići do Sv. Andrije. Taj otok je pravi pučinski otok, 13 nm zapadno od Komiže, od juga, preko zapada, do sjevera nudi pogled samo na more, tu i tamo ispresijecan Jabukom, Brusnikom.
Ekipa se skupila dijelom iz Zagreba, dijelom iz Splita i Makarske. Plan je bio uhvatiti trajekt za Vis u 9 sati, no zbog lošeg vremena morali smo staviti gumenjak na prikolicu i sa njom u trajekt. Cijela operacija je malo potrajala i tek smo u 14 sati bili u trajektu za Vis.

Za turiste je to bio lijep sunčan dan, neopterećen vrućinom jer je puhala svježa tramuntana, ali za nas su bijele kreste valova značile nemogućnost isplovljavanja iz Komiže.

Već smo par puta bili u Komiži, prelijepom ribarskom mjestu i uvijek smo uživali, no ovaj put smo iz nje stalno gledali put mora i Sv. Andrije.

Dočekao nas je mladi morski vuk, agilni i vrijedni Darko Zanki, jedan od baštinika i čuvara Sv. Andrije. Može on na svako more, ali mi ne možemo. Previše je opreme, one osjetljive, kojoj more smeta, a ima i nas osjetljivih na more.

Ništa od odlaska. Odluka je pala, prenoćit ćemo u Komiži. Za svaki slučaj prekrcavamo opremo na kuter «Komiža» Darka Zankija, tako da smo spremni isploviti u svakom trenutku.

Šutimo i gledamo prema moru, dok turisti veselo vrckaju po Komiži. Možda su ovako iščekivali i ribari sa Komiže da im se more smiluje, da mogu otići na teški posao prehrane obitelji. Ipak je njima bilo neopisivo teže.

Došao je i sljedeći dan, a Eol kao da se poigrava sa nama, taman malo stane, mi se poveselimo, a onda nas smiri bacajući svom žestinom palmine grane. Dolazi i polako prolazi popodne drugog dana. Ni ne znamo tko je prvi primijetio da nema više bijelih vrhova na valovima. Idemo, i Darko se složio. Dio ekipe ide sa njim, onaj dio koji bolje podnosi more, jer vožnja traje 2 sata, a mi ostali koji imamo više želučanog strahopoštovanja idemo gumenjakom.

Tih sat vremena gumenjaka bilo je sat vremena tuširanja i svi smo mokri došli do Povle boka, jedinog mjesta sa malim molićem na Sv.Andriji.

A onda su počele padati u vodu sve moje predrasude o napuštenom i zaboravljenom Sv. Andriji. Iz tri kuće na otoku spuštaju se stari Zankiji, oduševljeno nas pozdravljaju, pomažu oko veza, daju savjete gdje i kako jer ipak oni najbolje poznaju ovaj škoj. I svi trče kao mladići iako su neki davno uhvatili sedamdesete. Znaju oni već, tko smo i kad smo trebali doći i zašto nismo mogli prije. Imam osjećaj da im je drago vidjeti nas, jer smo broj stanovnika povećali tri puta. Njih je u tom trenutku bilo 6, a nas će biti čak 12.

Nije prošlo puno stiže i elegantni kuter «Komiža». Odmah se bacamo na posao da nas ne uhvati noć. Pretovaramo stvari, kamere, tehniku, agregat, kompresor, gorivo, hranu, vodu. Naša kuća je na najvišoj poziciji, na nekih 80 metara nad morem i treba odmah krenuti. Nismo sami. Mještani nam odmah dovode magarca i pomažu oko prijevoza stvari. Na pola puta dočekuje nas Ursa Zanki sa vodom i vinom, za okrjepu. Put nije toliko dug i težak ali svejedno svi zastajemo na odmorištu.

Pogled koje nam se pruža ispod rogača Darka Zankija nijedna kamera ne može vjerno prenijeti. Tiha noć koja se spustila bez mjesečine je i pokazuje nam se Mliječni put na nebu. Gradska djeca vjerojatno to nisu nikad uživo vidjela. Uz obalu se tu i tamo čuje jecaj kaukala koji ostaje nadglasan udaranjem valova od obalu.

Sv. Andrija je nekako zaboravljen, preskočen otok, iskrivljen i skriven u šturim, nama dostupnim, podacima. Zbog toga svi stvaramo predrasude, ali one su se sve razbile kao valovi od stijene kad smo stupili na otok. Otok je živ i živi. Zankiji sa Svetog Andrije danas imaju prebivališta u Komiži, Splitu, Zagrebu i tko zna gdje, ali suhoparna birokratska statistika skriva podatak, da su svi oni na Sv. Andriji. Vezani su za svoje vinograde, za najbolje kapare na svijetu, za ribu. Dakle uvijek će nekoga biti da vam uhvati cimu kada budete pristajali.

Čak su i priče i legende skrivene došljaku na Sv. Andriju. Šteta, jer tako mali otok ima naziv gotovo za svaku siku, špilju, stijenu, puteljak, dol i vrh.

A Darko Zanki, naš domaćin zna ih sve. Ujutro će nas voditi na Jabuku, a Jabuka sama, taj kameni krnjatak ugaslog vulkana, koji da je u blizini većeg otoka možda ni imena ne bi imao, na sebi ima desetke toponima.

Crna i strma, iz daljine nalik piramidi, Jabuka baš i nije bila omiljeno mjesto ribara. Čak i oni koje je uhvatilo nevrijeme spas nisu tražili na njoj već na otvorenom moru, jer su znali da ih tu neće nitko tražiti.

Kopneni dio iskrcava se na Jabuci tražeći endemsko bilje i crnu guštericu koju moramo snimiti. I dok se pentramo slobodnim stilom, jer Jabuka nema staza, brzo nam gumenjak postaje mala točkica. Tražiti ne trebamo previše jer su gušterice manje bojažljive, nenavikle na čovjeka. Vidjelo smo i par kukaca, ali svejedno nas iznenađuje brojnost gušterice na kamenu čija obala nije duža od 700 metara.

Jedino smo smetali galebovima pravim gospodarima otoka, koji svojim «proizvodima» tu i tamo obijele crni vulkanski kamen.

Vraćamo se doma, na Sv. Andriju. Nikad se prije nisam brže privikao na novo mjesto da bih ga odmah nazvao domom i živio u skladu sa davno postavljenim pravilima. Sv. Andrija nema ni struju ni vodu, pri tom mislim na onu koja dođe kao tekovina civilizacije.

Plinska svjetiljka, plinski frižider, plinski špaher i kuhinja se uopće ne razlikuje od one u tzv. civilizaciji.

   

Voda mi je posebna priča, otok ima preko 40 gustirni, što oko kuća, što po poljima. Odnos prema vodi je onakav kakav bi svi trebali imati. Voda za piće je odlična kišnica, voda za pranje je iz druge gustirne i kantama se nosi do WC-a. Da dobro ste pročitali postoji WC, ali kada morate sami nositi vodu do spremnika koji puni špine, vodokotlić i tuš, onda više ne puštate da voda curi dok sapunate ruke ili trljate zube. A tek da vidite kako se suđe može efikasno i dobro oprati sa par litara vode!

Na Sv. Andriji postoji civilizacija, ali ona u skladu sa prirodom i pravim čovjekom potrebama, a to su Zankiji imali vremena naučiti u ovih 250 godina koliko su na otoku.

Dan nam je ispunjen poslom. Morski, ronilački dio snima prekrasno podmorje još uvijek bogato vrstama koje su na nekim mjestima iznenađenje. Darko nam priča o ribolovnoj kulturi komižana, koji svoje more nikad nisu maltretirali kočaricama. Kada se želi loviti onda se bacaju parangali, vrše. Svi poštuju lovostaje i veličinu ribe i jastoga kojima je sezona tek počela. Zato i imaju, ali sve češće im se sjure «ribari» koji moraju brzo povratiti uloženo i bar malo zaraditi…

Kopneni tim šeta otokom i skuplja pričice o otoku i njegovim legendama. O njima ćete više vidjeti i čuti u seriji Hrvatsko podmorje, no muči nas što nećemo moći sve prikazati.

Do špilje koja je primila prve Zankije, vremenom su nicale i kuće. Špilja je danas kao dio prostora stanovanja, u njoj je 80-ak godina stara krušna peć. I danas se koristi kada zbog nevremena nitko ne može pristati i donijeti kruh iz Komiže. Danas tu žive Ecija i Jakov Zanki. Dijele zajednički život i sudbinu već 52 godine i još uvijek idu u berbu kapara, koje konzerviraju uz pomoć kvasine. A kapari su samo za uporne i otporne berače. Njihova kiselina, koja će se tek kvasinom izvući, nagriza ruke koje ih beru i čiste. A za malu vrećicu treba dosta truda i volje, jer kapar raste iz kamena, nepristupačan je i škrt. Ali je ovaj sa Sv.Andrije spremljen po domaću nešto najbolje što smo probali.

Mi smo brzo ostali bez kruha, a zbog lošeg vremena spas iz Komiže neće još doći. Zato će nam Ecija sutra ispeći kruh na starinski način i to moramo obavezno snimiti. Dami se ne broje godine, ali živahna i vesela Ecija toliko je brza i okretna da je moramo usporavati da je kamera uhvati. I stalno ima razvučen osmijeh, ma tko kaže da je život težak! Napravila nam je čak i tri peciva baš kao što se nekad djeci radilo od tijesta koje preteče.

Morski tim snimio je špilju pod morem koja je proizvela veliko zanimanje Zankija. Navečer smo im organizirali ljetno kino. Znali su oni za tu špilju, znaju oni svaki kamenčić, ali nisu je još vidjeli iz mora. Sjeda se ispod rogača i svi zure i mali LCD ekran kamere. Miro Andrić pokušava riječima opisati ulaze i prostorije pećine, ali stalno ga prekidaju zainteresirani Zankiji pitanjima o dubini, dužini i širini. Drago je Miru jer ih je fascinirao njihovom špiljom. A nakon projekcije krenula je priča o životu, pojedinačne povijesti svakog Zankija koje su zanimljivije od filmskih hitova. Ostali bi mi dugo u noć no Zankiji se drže svojih regula. Treba leć da bi se rano ustalo!

Nažalost došao je i dan odlaska. Imam osjećaj kao da odlazim od svoje kuće u svijet u neizvjesnost povratka na Sv. Andriju. Tu noć i nebo je proplakalo. Pala je dobra kiša i nadam se napunila gustirne ili bar onaj dio koji smo mi potrošili.
Neću vam pričati o oproštajnim gradelama i odličnom vinu, tek za naznaku nisam se naspavao.

Ujutro su se svi skupili na mulu. Šutke tovarimo stvari, a čini mi se da je i njima žao što idemo. Odlazimo, pozdravljamo se kao od svoje obitelji i dugo mašemo jedni drugima dok nam pogled nije zaklonila kamena obala Svetog Andrije.

Puno toga ostalo je u ovom kratkom tekstu nezabilježeno. Puno stvari još vam nismo otkrili o Svetom Andriji, a neke niti nećemo. To mistično iskustvo morate proživjeti sami.

Dati ćemo vam samo kratku uputu. Potražite na komiškoj rivi Darka Zankija i njegovu ljepoticu «Komižu». Kod njega su ključevi tajni, legendi i istinitih priča o Sv. Andriji.

autor: Hrvoje Vrdoljak

 
NIKA ADVENTURE TOURS - sva prava pridržana - design STUDIO E